Dunav

 

Kulturni predeo Bača pripada Podunavlju i nalazi se na približno sredini ukupnog toka Dunava kroz 10 evropskih država. Na putu kroz Srbiju, dugom 588 kilometara, Dunav se proteže od tromeđe Srbije, Mađarske i Hrvatske do ušća Timoka, na tromeđi Srbije, Bugarske i Rumunije. Prolazi kroz živopisnu vojvođansku ravnicu i Rezervat biosfere „Bačko Podunavlje“, Nacionalni park „Frušku goru“, kao i Geopark „Đerdap“. Glavne pritoke u Srbiji su mu reke Tisa, Sava, Tamiš, Morava, Pek i Timok. Njegova leva pritoka, Mostonga, koja teče njegovim nekadašnjim tokom, baš kao i reke Živa i Vajiš, važna je za Kulturni predeo Bača.

Južnu, istočnu i delom severnu granicu Kulturnog predela Bača predstavlja matica reke Dunav, sa čije druge strane je teritorija Republike Hrvatske. Napuštajući Dunav, severna granica je povučena duž kanala Bogojevo – Odžaci, koji spaja Dunav sa Mostongom u jednom od starih meandara Dunava. Odatle se pruža istočna granica, koja je prirodno definisana tako da prati dolinu Mostonge, odnosno obod više rečne terase, ali u isto vreme obuhvata arheološka nalazišta koja se nalaze uz ovu granicu. Granica tako ide uz zapadnom stranom naselja Karavukovo, obuhvata naselje Deronje, prolazi između naselja Bač i Selenča i obuhvata naselje Mladenovo. Jugoistočno od Mladenova, granica se spaja sa Dunavom sve vreme prateći trase atarskih puteva, nasipa i razmeđa između katastarskih parcela.

Na prvi pogled, Dunav lenjo vijuga po dnu Panonskog basena, razlivajući se u brojne rukavce i ostavljajući iza sebe fine nanose. Iza ove prividne mirnoće krije se snaga gorostasne reke. Kada počne topljenje glečera i snega u Alpima, njegov vodostaj se podigne za nekoliko metara, a vodena masa se izdigne uz izgrađene nasipe ili se razliva po nebranjenim delovima šumom pokrivene inundacije. Položaj i izgled peščanih sprudova i ostrva, u njegovom koritu menja se, predstavljajući tako pravi izazov za plovidbu ovom rekom. Ona rečna ostrva na kojima se razvila šumska vegetacija osigurala su svoju dugovečnost, dok brojna druga nastaju i nestaju tokom oscilacija vodostaja.

U maju i junu Dunav se raširi do svojih krajnjih granica, popunjavajući rukavce i svoje nekadašnje meandre. Takav lavirint vode i šume predstavlja pravi raj za pecaroše i veslače-rekreativce. U jesen, tokom oktobra i novembra, reka splašnjava, usporava, kao da se sprema za zimu. Mirna i spora voda tokom zime često se i zamrzava – najčešće uz obalu, ali se u pojedinim godinama zamrzava i čitavom širinom toka, kada po njemu mogu da plove samo ledolomci. U prošlosti, led na Dunavu je „hranjen“ – da bi se omogućio prelazak zapregama na drugu stranu. Određena trasa bi se naizmenično prekrivala slamom i snegom, polivala vodom, i tako pravila svojevrsna armatura, koja je nedeljama omogućavala bezbedan saobraćaj preko reke.